Monday, March 21, 2011

Kad bi ti otišla iz ovog grada - Matija Bećković


Kad bi ti otišla iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:
"U ovom orahu možda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno,
Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem
Na osnovu cele šume i drugih elemenata!
S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao šećer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama.
Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se čini
Da u reci Ararat ključa kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaže balkonu da ga voli
I balkon se sruši u tom času".
Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otišla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.

Wednesday, March 16, 2011

Gađenje ili To smrt dolazi - Henri Michaux

Predaj se, srce moje,
Dosta smo se borili,
I neka se život moj zaustavi,
Nismo bili podlaci,
Učinili smo što smo mogli.

O, dušo moja,
Da li odlaziš ili ostaješ?
Treba da se odlučiš.
Ne pipaj mi tako organe,
Čas pažljivo, čas rasejano.
Da li odlaziš ili ostaješ?
Treba da se odlučiš.

A ja sam sustao već.
Gospodari Smrti,
Ja vas nisam ni hulio ni hvalio.
Sažalite se na mene, putnika sa tolikih putovanja bez prtljaga,
Ali i bez gospodara, bez bogatstva, dok je slava odlutala neznano kud;
Vi ste zacelo moćni, ali i smešni pre svega,
Sažalite se na ovog zaluđenog čoveka koji vam dovikuje svoje ime pre no što će preći ogradu,

Uhvatite ga u letu,
I neka se prilagodi, ako je ikako moguće, vašoj naravi i vašim navikama,
Pa ako vam je po volji da mu pomognete, pomozite ga, molim vas.

Saturday, March 5, 2011

Besmrtna pesma - Mika Antić



I

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

II

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

III

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

IV

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Friday, March 4, 2011

Prepare to Dance

Za mene kao fana serijala Džordža Martina, "Pesma leda i vatre", jučerašnji dan je bio čisto savršenstvo. Oko tri sata popodne video sam vest koju sam dugo iščekivao. Potvrđen je datum izdavanja pete knjige u serijalu "Ples sa zmajevima" (u pitanju je 12. jul ove godine). Dok sam čitao vest jedva sam suzdržao suzu. Ceo tekst obaveštenja možete pročitati ovde.

































Moja očekivanja? Pa za očetak očekujem da se serijal nastavi u svom poznatom stilu. Dvorske intrige, neočekivani obrti, glavni junaci koji ginu listom... Želeo bih da saznam da li su neki meni omiljeni likovi preživeli ili ne, da li će antagonisti priče (ovde mislim na likove koje ne volim nešto naročito, pošto klasičnih antagonista nema) konačno umreti, šta se dešava na zidu, šta je sa Deni preko Uskog mora...
Par sati nakon toga usledila je nova prijatna vest. Izašao je novi (i po mom mišljenju prvi PRAVI) trejler za seriju "Igra prestola" u HBO produkciji. U trejleru se po prvi put vidi Zid a na jedan sekund vidimo i Tuđina. Očekivanja koja imam od serije nakon svih odgledanih trejlera, preview - a i ostalih čuda su još veća.



Još jedna stvar za kraj:
"Winter is coming!"

Hahahaha, oduvek sam želeo da imam povod da ovo negde napišem.

Saturday, December 29, 2007

Sećanje na Srećka

Petak. Dan‚ na prvi pogled kao i svaki drugi. Kasno ustajanje‚ pripreme za put na more‚ na prvi pogled jos jedan haotični usrani dan. Međutim‚ kao sto kaze Cane "Jedan poziv menja sve".
Danka me zove oko 2 sata posle podne. "E‚ Nemanja imam nesto da ti kazem"‚ a glas joj drhti. "Strasno je". Samo još da je pitam ko je sada umro. Kaze "Znas li da je poginuo Srećko?". Koji bre Srećko‚ a odgovor već znam. Srećko Gavrilović‚ najbolji čovek na čitavom fakultetu‚ jedan od retkih LJUDI na čitavom fakultetu. Užas‚ neverica‚ očajanje. Šta sada? Prva pomiso‚ "otkazuj put i ispoštuj čoveka". Ali nema svrhe. Svi smo naučili da se mirimo sa udarcima koje nam život zadaje‚ bilo u vidu smrti‚ bilo u nekom drugom pogledu. A njega ništa neće vratiti‚ ama baš ništa...
Ali ne‚ to nije tačno‚ on je živ‚ to je neko drugi. Zovem Tanju‚ možda je ona nešto čula‚ ipak ona zna gomilu ljudi. Izgovaram reči‚ ali ona nije čula. A ja ne mogu da završim rečenicu‚ kreću mi suze. Idem sa njom do faxa‚ da vidim ima li umrlica na vratima. Umrlice nema‚ ali ima obavećtenja‚ "Komemoracija povodom smrti kolege Srećka Gavrilovića održaće se u ponedeljak 31. decembra u 10 sati". Reči mi i sada odzvanjaju u glavi. Užas‚ neverica‚ očajanje...
A‚ onda sećanja. Sa Srećkom nisam imao nikakve kontakte osim onih vezanih za fakultet‚ tačnije‚ programske jezike‚ ali i to je dovoljno da shvatim kakav je to čovek... bio. Dan pred ispitni rok vežbam zadatke sa prethodnih rokova. Odlazim kod njega da proverim dali su tačni. Prvi... Drugi... Treći... Četvrti... "E ovde ti nešto nije u redu". I čovek pored gomile svojih obaveza‚ meni uradi ceo zadatak. Položio sam programske u tom roku‚ poslednjem koji je Srećko pregledao. Mislim‚ da mi je progledao kroz prste za četiri poena‚ ali ko zna... A možda me je ipak dobro naučio. Ko će sada pregledati radove iz programskih? Kako da učim programske 2? Tišina...
The rest is silence

Monday, August 20, 2007

Bajka

Ova priča, kao i većina drugih, odigrala se pre mnogo, mnogo godina u jednoj veoma udaljenoj zemlji, u jednoj dolini, koju su njeni stanovnici, sasvim prikladno nazvali Vesela Dolina. Vesela Dolina bila je prelepa. To je bila jedna velika dolina za koju nikad niko nije čuo, zato što je bila okružena visokim planinama koje nikoga nisu privlačile da ih pređe i vidi šta je iza njih. I, mogu vam reći da stanovnicima Vesele Doline to ni malo nije smetalo da svoje dane provode na najzabavnije moguće načine: išli su porodično (ili u društvu prijatelja) u Čarobnu Šumu, koja je bila prava atrakcija među Dolinjanima; posećivali su jedni druge po nekoliko puta dnevno. Mladi su svakog dana u večernjim satima uživali u čarima alkohola i drugih psihodeličnih supstanci, a danju su spavali. Oni najmlađi, za razliku od predhodnih, jedva da su i spavali; od ranog jutra i dečaci i devojčice, bez obzira na razlike između sebe, igrali su se lutkama i autićima, rata i pravili čajanke, sve do kasno uveče kada su baš morali na spavanje.

Kao što sam već rekao, dolina je bila prelepa. Kroz nju je proticalo nekoliko reka, od kojih je jedna izvirala na najvišoj od planina koje su okruživale dolinu; i ta reka je pravila najlepše slapove koje je iko ikada mogao videti. Reka je u Dolini tekla mirno i proticala kroz Čudesnu Šumu. Na desnoj obali reke (na istoku) rasli su hrastovi, i malo izvan šume žineli su stanovnici Hrastograda; a iso tako, na levoj obali reke živeli su stanovnici Borograda, jer, kao što ćete pogoditi na toj obali reke rasli su borovi.

Hrastograđani su bili srdačni i veseli i uvek su vrlo rado primali goste iz Borograda. Dok su Borograđani bili malo ozbiljniji ali ne manje gostoprimljivi. U ova dva grada blizanca nije bilo rada; u stvari, nije bilo ničega osim druženja i bavljenjima hobijima jer stanovnicima ništa drugo i nije bilo potrebno.

Reka je pri kraju doline usekla mali kanjon u granične planine i tu joj je bilo ušće. Tu na obroncima planine, na samoj granici Doline i Sveta, nalazio se mali Ušćograd. Njegovi stanovnici ceo dan su provodili u radu i u ogovaranju Hrastograđana i Borograđana. Nazivali su ih lenčugama i neradnicima i smetalo im je to što su lenčuge veoma srećne za razliku od njih. Kod njih je stalno vladala hladna zima i kišovita jesen. Gradonačelnik Ušćograda ceo dan je provodio smišljajući kako da napakosti stanovnicima Doline.

Zašto bi oni uživali u sva četiri godišnja doba a mi da imamo samo zimu i jesen, imao je običaj da govori.

Tako je jednog letnjeg dana, kada su stanovnici Doline pravili proslavu povodom osnivanja dva grada, došao na ideju. Otišao je kod ministra Vetra i zahtevao od njega da vetar ponese izvestan broj oblaka nad Dolinu i da oni tu budu tokom cele godine.

Tužni dani zavladali su Dolinom. Zbog stalne kiše i oluja stanovnici dva grada nisu se više posećivali i po ceo dan su sedeli tužni u svojim kućama čekajući da prođu kišni dani. Mesecima su tako čekali; došlo je sledeće leto a oni i dalje nisu videli ni jedan jedini zrak sunca. Onda su u Borogradu sazvali skup staraca iz oba grada. Ali čak ni mudri i iskusni starci nisu znali šta da rade po tom pitanju. Onda je na vrata ušao najstariji stanovnik čitave doline i pred Savetom ispričao priču koju je njemu pričala njegova baka. Ispričao im je o mudracu koji već stotinama godina sam živi u planinama na jugu i koji je osnivač dva grada. Rekao im je da mudrac dobro poznaje magiju i da može da upravlja vremenskim prilikama. Stanovnici Doline sastavili su delegaciju koja će posetiti Starca. Posle dvadesetak dana potrage po južnim planinama, Starca su našli u jednoj pećini. Iako star stotinama godina, bio je veoma krepak i nije izgledao kao da ima vise od sedamdesetak. Njegove plave oči prosto su budile neku toplinu u onima koje bi pogledao. Starac je već znao njihove probleme ali je čekao da mu se oni obrate za pomoć, jer nije želeo da se meša ako ne žele njegovu pomoć. Ispričao im je da su im u stvari Ušćograđani napakostili, što ih je veoma rastužilo. Zatim je starac naredio Južnom vetru da odnese oblake, i Suncu da ponovo obasja Dolinu. Delegacija se vratila svojim kućama gde je veselje već uveliko bilo u toku. Svi su se vratili svojim starim aktivnostima i ponovo su bili srećni.

Međutim, vest o tome da su im njihove komšije, Ušćograđani, naneli zlo, brzo se pročula Dolinom. Dolinjani su bili toliko tužni što ih komšije ne vole, da ne samo da su ponovo prestali da se zabavljaju, već su i prestali da jedu i piju. Uopšte im nije bilo jasno to da ih neko ne voli samo zbog toga što vole da se vesele.

Najstariji stanovnik Doline odlučio je da nešto mora da se učini. Otišao je na jug, kod mudrog Starca po savet. Međutim, Starac nije hteo ništa da mu govori, već je uzeo svoj čvornovati štap i zajedno su krenuli u Dolinu. Starac je okupio sve Dolinjane na jednom proplanku. U njegovom oku po prvi put nije bilo vedrine, već samo neizmerna tuga zbog svega što se odigralo. Ispričao im je da je jedini način da svi ponovo budu srećni da im on izbriše sećanje i raseje ih po čitavom Svetu. Rekao im je da će samo negde u dubini svog srca znati da su Dolinjani i to da će se u Svetu ponašati veoma slično kao i u Dolini. I dok je Starac izvodio magiju, a oni se u suzama pozdravljli; najstariji stanovnik doline (koga je starac odlučio da zadrži uz sebe) rekao im je reči koje su u njihovim srcima ostale urođene kao u kamenu:

Znajte da ćete u Svetu sresti mnogo ljudi, mnogi od njih biće vaši prijatelji; ali samo oni koji vam dotaknu srce i ispune prazninu u njemu, bili su vaši prijatelji i ovde. Dakle, prijatelji moji, tražite jedni druge po svetu i bićete potpuno srećni kad nađete nekog ko vam dotakne dušu!

Prica

Nalazim se u ogromnoj mračnoj prostoriji. Fraza "Ne vidi se ni prst pred okom" ovde dobija svoje pravo značenje. Ispruženih ruku, kao neki slepi čovek hodam napred i nailazim na hladan zid. Milujući ga pokušavam da nađem kvaku (ona mi i nije toliko bitna koliko vrata koja bi ona trebalo da otvara i da me izvedu iz ove tame).

Potraga je konacno urodila plodom, otvaram vrata i ostajem potpuno slep nekoliko trenutaka. Zablesnula me je svetlost ali onakva kakvu jos nikada nisam video, ili jos bolje reći osetio. Ne bih mogao drugačije da je nazovem nego ''Sveta svetlost'', ostavlja neki uzvišen, sveti osećaj. Nimalo nalik sunčevoj, ova svetlost ne prži već je izuzetno hladna (za kožu) ali zato zagreva srce i čini da vam krv proključa. Ako ste, kao ja, ljubitelj sedme umetnosti najvise podseća na one čuvene scene kliničke smrti kada ljudi koji je dožive vide vrata (čudna mi čuda) iza kojih izbija neka Božanska, uzvišena svetlost.

Kada su mi se oči malo oporavile od šoka zakoračio sam unutra. Ono što sam zatekao bila je prostorija koja ostavlja utisak neverovatne veličine ispunjena ranije navedenom svetlošću. Prostorija sama po sebi ne bi delovala toliko veliko da nije dve veoma interesantne stvari. Prvo: ogromnu površinu prostorije zauzimaju prozori, u stvari skoro da i nema zidove; osim možda uskih traka između dva prozora. Kroz prozore dopire neverovatna količina one hladne, tople svetlosti što je još jedan uzrok utiska veličine. Druga stvar je to što je soba osim jednog belog,koncertnog klavira i stolice, prazna. Bukvalno nema nicega osim mene, ta dva komada nameštaja i vazduha, a ponekad i u to posumnjam jer često prestajem da dišem.

Da sam u sobi umesto klavira zatekao televizor ili knjigu, protumačio bih to kao znak odozgo. Falio bi još samo znak sa natpisom ''Dobrodošli u raj'' da potvrdi moje sumnje. Ovako, kako ja ne znam ni da zviždim a kamoli da sviram ovoliki klavir nisam znao kako to da shvatim. Zato sam uradio ono što najbolje umem: seo sam na stolicu, leđima okrenut klaviru, uz neprijatan zvuk nalaktio se na dirke i čekao šta će sledeće da se dogodi. Nisam dugo čekao. U kraju sobe tačno naspram mene otvorila su se vrata koja su do tada bila sakrivena u zidu. Na moje zaprepašćenje unutra je ušla najlepša devojka koju sam ikada video. Izgledala je tako jednostavno, a opet tako uzvišeno. Duga, crna kosa koja joj pada preko ramena, svetlo plave oči iz kojih izbija neka blagost koju do tada nisam ni kod koga video. Zatim veoma svetao ten koji kao da svetli istom onom svetlošću koje je ovo mesto prepuno; i kao kontrast njemu veoma rumene, pune usne boje zrele jabuke. Od odeće na sebi je imala belu haljinu ukrašenu sitnim biserima, a svoje malo stopalo obula je u sandale iste boje i ukrašene na isti način. Usled sve te beline, svetosti i njene lepote bio sam siguran da je ona moj anđeo čuvar.

Laganim korakom, više kao da lebdi nego kao da hoda uputila se ka meni i kada mi je prišla ne izgovarajući ni reč, pogledala me je svojim plavim očima i shvatio sam šta treba da uradim. Ustao sam ona je zauzela moje mesto i počela da svira najlepšu melodiju ikada napisanu. Bila mi je potpuno nepoznata, ali na neki čudan način osećao sam da je napisana upravo za mene. A kada je svojim anđeoskim glasom počela da peva na nekom, mom mozgu nepoznatom, ali mom srcu začuđujuće poznatom jeziku, bilo mi je sve jedno za koga je napisana jer je u mom srcu izazvala neverovatnu toplinu koja se proširila na čitavo telo.

Kada je završila ustala je i po prvi put mi se obratila. Rekla mi je da jo ona moj anđeo čuvar, a da je pesma koju sam čuo pesma mog spasenja u predstojećim danima iskušenja. Dalje mi je rekla da ako želim da se spasem u predstojećim teškim vremenima nikada ne smem zaboraviti tu pesmu i tu melodiju. A onda mi je rekla da treba da se vratim u mrak iz koga sam došao. Rekla je da sam bezbedan i da se ne plašim dokle god mi je ''Pesma moje duše'', kako ju je nazvala u srcu i umu. Ispratila me je do vrata, rekla ''Vidimo se uskoro'' i pustila me u tamu.

Odlučan da ne zaboravim pesmu i reči svog anđela čuvara, sigurno sam koračao mračnom sobom koja kao da nije imala kraja. Za razliku od prošlog puta kada sam se nalazio u njoj sada sam u daljini, kao u nekom ogromnom tunelu video sićušnu svetlu tačku. Međutim bilo je tu još nešto novo; iz svih pravaca do mene su dopirale neke zarazne, ''bezazlene'', naivne, ''pesmice''. Krajnjim naporom usresredio sam se na svetlu tačku i nisam puštao melodiju iz svog srca.

Ostao sam kao i uvek dosledan i ubrzo počeo da pevušim neku od zaraznih ''pesmica''. Istog trenutka svetle tačke je nestalo i udario sam glavom u zid. Drhtavom rukom napipao sam kvaku i pun straha shvatio da moram zakoračiti u prostoriju iz koje se čuju plač i škrgut zuba.