Monday, March 21, 2011

Kad bi ti otišla iz ovog grada - Matija Bećković


Kad bi ti otišla iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:
"U ovom orahu možda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno,
Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem
Na osnovu cele šume i drugih elemenata!
S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao šećer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama.
Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se čini
Da u reci Ararat ključa kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaže balkonu da ga voli
I balkon se sruši u tom času".
Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otišla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.

Wednesday, March 16, 2011

Gađenje ili To smrt dolazi - Henri Michaux

Predaj se, srce moje,
Dosta smo se borili,
I neka se život moj zaustavi,
Nismo bili podlaci,
Učinili smo što smo mogli.

O, dušo moja,
Da li odlaziš ili ostaješ?
Treba da se odlučiš.
Ne pipaj mi tako organe,
Čas pažljivo, čas rasejano.
Da li odlaziš ili ostaješ?
Treba da se odlučiš.

A ja sam sustao već.
Gospodari Smrti,
Ja vas nisam ni hulio ni hvalio.
Sažalite se na mene, putnika sa tolikih putovanja bez prtljaga,
Ali i bez gospodara, bez bogatstva, dok je slava odlutala neznano kud;
Vi ste zacelo moćni, ali i smešni pre svega,
Sažalite se na ovog zaluđenog čoveka koji vam dovikuje svoje ime pre no što će preći ogradu,

Uhvatite ga u letu,
I neka se prilagodi, ako je ikako moguće, vašoj naravi i vašim navikama,
Pa ako vam je po volji da mu pomognete, pomozite ga, molim vas.

Saturday, March 5, 2011

Besmrtna pesma - Mika Antić



I

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

II

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

III

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

IV

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Friday, March 4, 2011

Prepare to Dance

Za mene kao fana serijala Džordža Martina, "Pesma leda i vatre", jučerašnji dan je bio čisto savršenstvo. Oko tri sata popodne video sam vest koju sam dugo iščekivao. Potvrđen je datum izdavanja pete knjige u serijalu "Ples sa zmajevima" (u pitanju je 12. jul ove godine). Dok sam čitao vest jedva sam suzdržao suzu. Ceo tekst obaveštenja možete pročitati ovde.

































Moja očekivanja? Pa za očetak očekujem da se serijal nastavi u svom poznatom stilu. Dvorske intrige, neočekivani obrti, glavni junaci koji ginu listom... Želeo bih da saznam da li su neki meni omiljeni likovi preživeli ili ne, da li će antagonisti priče (ovde mislim na likove koje ne volim nešto naročito, pošto klasičnih antagonista nema) konačno umreti, šta se dešava na zidu, šta je sa Deni preko Uskog mora...
Par sati nakon toga usledila je nova prijatna vest. Izašao je novi (i po mom mišljenju prvi PRAVI) trejler za seriju "Igra prestola" u HBO produkciji. U trejleru se po prvi put vidi Zid a na jedan sekund vidimo i Tuđina. Očekivanja koja imam od serije nakon svih odgledanih trejlera, preview - a i ostalih čuda su još veća.



Još jedna stvar za kraj:
"Winter is coming!"

Hahahaha, oduvek sam želeo da imam povod da ovo negde napišem.